Close

Igra, 15. mart 2016

Od vremena kada je u zapadnoj kulturi slika namijenjena prevashodno ili isključivo gledanju, institucija posmatrača najdublje je ugrađena u logiku slikarstva. Mnogi posmatrači slažu se sa Renoarom „da slika mora da bude prijatna stvar, vesela i lijepa, da lijepa“. Raul Difi je jednom rekao: „Moje oči su stvorene da brišu ono što je ružno“. Radosno i razdragano slikarstvo Nine Vukčević upravo briše svaku ružnoću, snažno produbljujući čulne osobine lijepog i ljupkog.

Postoje brojne zamke koje ruka ravnodušnosti podmeće životnoj radosti. Ninino slikarstvo gotovo da je magijska formula kojom se ona suprotstavlja svemu što tu radost želi uskratiti. Oni koji turobnost brkaju s dubinom, a životnu radost smatraju za površnost, ne mogu da vide magičnu privlačnost optimizma što zrači sa njenih slika.

Uprkos svojoj velikoj crtačkoj vještini, Nina je prvenstveno kolorist i gotovo dječijom razdraganošću prigrabila je boje. Ona, s neuporedivom poetskom draži i nježnom prefinjenošću, od boja, čistih i zvučnih, stvara radostan doživljaj dovoljan sam sebi. Život koji raspaljuju Ninine boje odgovara različitim zahtjevima i u njima se može uživati na više nivoa. On može podjednako da izazove stotinu eksplozija radosti, ali može i da nas povuče u metafizičko sanjarenje. Jer, Nina potvrđuje da glavni cilj umjetnosti nije da prikaže ono što je vidljivo, već prije da nešto učini vidljivim. Istovremeno, i vidljivim i tajanstvenim, kao zvijezde na nebu.

Kod Nine je proces umjetničkog stvaranja usko povezan sa procesom samoizražavanja: slika onako kakva i sama jeste, pretvarajući istinu svoje životne radosti u istinu svojih slika. Te su slike razumljive srcu i lako nalaze put do senzibilnog posmatrača, jer Nina je pjesnik koji se oslanja više na maštu, negoli na posmatranje. Maštovit sanjar koji posmatra. Ona ne počinje poetskom idejom, već ona stiže do poetskog, zahvaljujući osobenosti svoje umjetnosti.

U formuli Ja – Ti – Grad – Nebo Nina je pronašla svoje „četvorstvo“. Nebo i gradovi su rijetko kad tako poetično plavi kao što su na njenim platnima. U Hiljadu i jednoj noći i danu njenog Grada, ona roni u dubine plavog, dajući plave neprevaziđenog čulnog kvaliteta i potvrđujući ponovo „da plavo nije boja, već misterija“.

Panorame Nininog Grada uvjeravaju nas u ono u šta djeca i senzibilni mogu odmah povjerovati: „Bogat je svijet, širok i raznolik, nema u njemu mjesta praznini, samo jedna slika smjenjuje drugu“. Uspjela je da postigne ono što se Matisu činilo najvrijednije: „uravnoteženu, čistu, vedru umjetnost, lišenu svega suvišnog“. Svi detalji se harmonično uklapaju, trepere i pjevaju in tempo.

I ideju razvoja Nina drugačije shvata – kao pamćenje i „vječno vraćanje istog“, ali putanjama novim, sve širim i obuhvatnijim.

Smilja Vukićević, profesor filosofije

Slični postovi