Close

Igra, 15. mart 2016.

Ja, Ivana – Nina (Vukčević) Ćupić nudim ti igru. Ovdje i sada. Juče, danas i sjutra.Vrijeme ovdje ne igra ulogu. Nije me briga: kako se zoveš, jesi li on, ona ili ono, koliko ti je godina, jesi li zdrav, -a, -o, sam, -a, -o, zabrinut, -a, -o… Bojom te vodim kroz svijet mašte, moje i tvoje gradove, male i velike, slijepe, poznate i nepoznate ulice, lavirinte u kojima se možeš izgubiti, ali te neće biti strah, jer držim te za ruku. Vidiš onu kućicu, poznaješ li je? Onu plavu sa crvenim krovom! Možemo u njoj popiti čaj a, možda, ima i sladoleda. Moram da znam koji ukus voliš jer to mi je bitno kao što mi je bitno koje su boje tvoje oči, imaju li sjaj; koju melodiju pjevušiš dok hodaš; brojiš li ponekad korake; prestižeš li pješake koji hodaju ispred tebe; voliš li kišu, drvo i more…Vidiš li onu kuću tamo?! Eto, baš u njoj živi neko ko ti nedostaje i za koga ti govore da više nije tu i da se tu nište ne može, da treba biti realan, -a, -o. Lažu te, tu je! Gledaj! Maše ti s prozora i govori nešto, nešto što samo ti možeš čuti. Pogledaj onu zgradu! Da, baš onu ljubičastu sa okruglim prozorima kao na brodu. U njoj živi ona koja se smijala očima, a plakala srcem. Porasla je, zavoljela je Petra Pana, misleći da je Mali princ. Gledaj kako se smije zvijezdama! Možemo preći ulicu, penji se! Da, idemo brodom, zašto da ne! Udahni vazduh, dobar je! Vjetar je malo jači. Ne mari, i on će sa nama. Gledaj! Mjesec je izašao, pjeva. Penjimo se merdevinama do njega. Znaš ovu pjesmu? Ja je nijesam već dugo čula. Kakav pogled!

Maša Jovović, magistar slikarstva

Slični postovi